2. stu 2012.

II. Čovjek

Kako bih mogao uopće razmišljati o bilo kojoj temi najprije moram definirati čovjeka. Ne samo definirati, već i objasniti.

Čovjek (homo sapiens sapiens) perjanica je i ono najbolje što je evolucija dala. Barem zasad. Svojim fizičkim predispozicijama on ne bi mogao parirati drugim živim organizmima u prirodi, no posjeduje ono što nitko drugi ne posjeduje - intelekt! Dakle, on posjeduje mogućnost donošenja odluka, procjene i djelovanja bez podređenosti nagonima. Upravo nagoni vode životinju, a čovjeka um.

Taj isti um u mogućnosti je vjerovati u nešto, sumnjati u nešto ili čak ne vjerovati u ništa. Skroz populistički ću pretpostaviti da ste kršćani. Ako ste kršćani, vjerujete u Presveto Trojstvo (Otac, Sin i Duh Sveti) i vjerujete da ste stvoreni na sliku Božju (Imago Dei) te još štošta.

Uzmimo kao relevantnu i bezuvjetnu činjenicu da je čovjek stvoren na sliku Božju. Ako je Bog definiran kao savršenstvo i apsolutno dobro, čovjek je također stvoren za savršenstvo i apsolutno dobro.

Je li čovjek savršen? Ne. Je li čovjek dobar? Diskutabilno.

Ideal koji bi trebao voditi čovjeka kroz život bez obzira na pripadnost bilo čemu i bilo komu bi trebao biti težnja prema savršenošću. Naravno, čovjek je dovoljno trezven da shvati kako to nikada neće postići. Ipak, prije par godina meni vrlo značajna osoba rekla je:

„Stremljenje k cilju ti je dovoljna nagrada za sve tvoje napore.“ 

Dobrota čovjeka vrlo je upitna, individualna. Ako dobar označava osobu koja se drži etičkih načela, humanosti i pozitivnih zakonskih propisa države čiji je državljanin, tada zasigurno postoje mnogi dobri ljudi. Postoje oni koji su skromni, o kojima se malo piše jer malo govore, a mnogo rade. Piše se samo o onima što mnogo govore, a malo rade.

No, jesam li ja zao ako zapalim „joint“ i time kršim zakone Republike Hrvatske? Smatram da ne.

No, jesam li ja dobar ako se „igram Boga“ pomoću nekih metoda umjetne oplodnje koje su zakonom odobrene? Ne, već smatram da sam zao.

Ovdje postoji stanovit problem. Moralna načela pojedinca (mene) su stavljena ispred zakonskih propisa jedne države. Tako da unatoč što kršim neki građanski zakon ja se ne osjećam krivim, a istovremeno kada provodim neki drugi zakon ja se osjećam zlim.

Uistinu, moral je univerzalna vrednota, daleko iznad ikakvog zemaljskog zakona. On proistječe iz naše umnosti i mislenosti koja razlučuje dobro i prihvatljivo od zlog i nedopustivog. Upravo taj obrazac trebao bi biti temelj svakog daljnjeg čovjekova djelovanja.

Čovjek je dobar ako se ne usprotivi svojoj zadaći i slici na koju je stvoren.
Čovjek je zao ako se usprotivi svojoj zadaći i slici na koju je stvoren.

Točka.

1. stu 2012.

I. Ja

Cijenjeni čitaoče,

pozdravljam te prije samog početka mog prvog posta. Kroz ovaj blog želim široj javnosti podastrti misli koje naviruju i zaokupljaju mlade. Ne, ja ne govorim u njihovo ime, no smatram da sam reprezentativni uzorak koji može ukazati na pozitivno, ali i na negativno u procesu zvanom odrastanje i adolescencija. 

Bio bi red da se predstavim.

Ja? Tko sam ja? Ja nisam moje ime i prezime. Ono mi je samo dano. Ono što je dano, lako može biti i oduzeto ili čak promijenjeno. Iz tog razloga neću navesti svoje ime i prezime, jer već sutra ću se možda nazivati nekako drugačije.

Ja nisam moje tijelo, ono je samo moje. Dovoljan je jedan metak, udarac ili ubod kako bi mi bilo oduzeto. Ono je samo moje prijevozno sredstvo kroz život. Ja se nalazim u njemu. Ja nisam skup organskih sustava, iako biologija tvrdi drugačije. Ti organi nisu ja, nego su dijelovi mehanizma moga prijevoznog sredstva, tijela.

Moje uspomene, misli i sjećanja nisu ja. One su samo moje, neki vještiji hipnotizer bi bez problema mogao manipulirati njima. Uspomene su trag i dokaz moje prisutnosti u prošlosti. Ništa više. Isto kao i sjećanja. Moje misli su trag i dokaz moje prisutnosti u sadašnjosti. Ništa više.

Pobogu, pa tko sam dakle ja? Volio bih znati. No nažalost, ne znam. Možda ćete reći: „Onaj tko piše ovo je neka osoba, mora biti netko, neki ego, neki ja.“ Takvo razmišljanje pada u vodu kada shvatite da moje ruke pišu dok moje misli diktiraju, a maločas smo se uvjerili da ni ruke ni misli nisu ja.
Da, čini se da ovo piše nitko. Ipak taj nitko mora biti netko (ili nešto) jer je ovaj pisani uradak (post) nešto.

Kako ne bih ulazio još u dublje rasprave na temu „tko sam ja?“ i koje bi uvijek dale odgovor „nitko“ predstavit ću se. Predstavit ću se upravo na način kako se vi, obični smrtnici koji niste svjesni da ste nitko, predstavljate. 

Dakle, posjedujem 16 godina koje su tako nestalne i svako malo imam sve više i više. Pohađam jednu gimnaziju te se uostalom bavim čitanjem djela filozofske tematike. Stoga ću kroz iduće postove često unositi i pokoju zgodnu filozofsku misao i problem, ali i na vama razumljiv način predočiti svoje misli, koje su tako nestalne i promjenjive. Uostalom, takvi smo mi adolescenti.